Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred naletom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki kanjon duhova

Okačen o vazduh
Visim kao promjena

Pitaš me gdje idem
Šta tražim
Šta gubim

Opsjednutost
Spokoj

Teturaju mi misli
Kroz večernju maglu

Visoko na brdu smije se mjesec

Nešto sam ti htio reći
Nešto nije u redu

Razbojnik sam
Prvi znak ludila

Istetovirana ruža
Na spuštenim kapcima

Okačen o vazduh
A jedva da dišem

Skidam slojeve besmislice
I bacam ih duboko
Kao koru od banane

Bježim odnekud
Gdje nisam ni bio

Nosim sva pisma
Davno napisana nikome
U prošivenom džepu
Nepotrebnih sjećanja

Pisma adresirana
Na kanjon duhova

Zadnja pošta
Daljine
Planine

Izgužvana plava haljina
I prokleta sjećanja

Sa namrštenog  lica
Čovjeka koji putuje
U jednom smjeru

Slušajući opominjući glas
Neke rijetke ptice
Jako stežući pisma
Upućena nikome
Dovoljna sama sebi

Napisana iznad litice
Dubokog kanjona duhova 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pod plaštom sopstvene sjene

 

Još čujem njene korake

Kako zapljuskuju noć kao talasi
Zastala je da otvori kapiju
Otvorivši neki nepoznat svijet
Koji sam pokušao dokučiti

To je sabijena viječnost
Čiji sam odjednom postao dio

Sive svijetlosne sjenke
Naviru na krajeve kose
Koja se poslaže u niz
Jednim sigurnim trzajem glave

Vraćaš se kući
A znaš da tamo nema budnih
Ti ohola građanko planete Jupiter

Pohlepna predatorko
Što obrvom ljuštiš koru sa drveća

Tebe je takvu dohvatila moja ruka
U želji da se zadrži na licu
Zategnutom i blijedom
Kao da je sazdano
Od tankog sloja dima
Dok  me nijemo gledaju oči
Beživotne, kao sa nekog kipa

Boginjo izumrlih naroda
Neumoljiva poruko nebesima
Okreni se prije nego uđeš
U taj dom mitova i legendi

Oživi oči i pusti pogled
Neka ti pokaže pravac
U kom se uputio čovjek
Bez imena i glasa

Čovjek pod plaštom
Sopstvene sjene
Ne zatvaraj vrata
Koračaj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tonem u ćutanje

Tonem u ćutanje

Koje nadolazi kao voda
Preko dobro ugaženog puta

Ćutanje ispunjeno čežnjom
Za poznatim grebenom planine
Koja raste u meni od davnina

Put je tih i prazan
Voda je tiha i tamna
I penje se sve više
Uz tu planinu
Prema vrhovima
Kao da želi
Od njih napraviti ostrva

Mala čvrsta staništa
Neuništive doze života

Ostrva svijetlosti u sivoj tmini

Sve mi miriše na kišu
U tim mekanim oazama ćutanja
Tim ogledalima prošaranim dahom
Tim žuborom kretanja
Besciljnog vazdušnog toka

Moram da dodirnem
Moram da osjetim
Da prste provučem
Kroz naraslu tišinu

Prije nego se odvoji stijena
Za koju se grčevito držim
Ubjeđen da je svijet
Svoju misiju priveo kraju

Čekajući još koji tren
Da sve stvoreno eksplodira
U ljepoti nestajanja
Dok ljudi govore
Sve je u redu

Jer to je moj način
To je moj sklad
Moj poseban dan
Kad i sam sebi kažem
Da, sve je u redu
A ne čujem da vičem

Ovo je moj dan
Sve je danas u mojim očima
Danas sve eksplodira

Nestaje svijet sazdan od laži
Liže ga ogroman plamen
Iz kojeg vrišti tišina
Slušajući nijeme glasove
Od kojih se propinje gordost

Sve je u redu

Da, da

Sve je u redu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crveni svijet

 Idi tamo na kraj

Crvenog svijeta

Lezi i potraži pogledom

 

Vatru

Vidi kako plamen ulazi

U ogledalo

U odraz nestanka

Vidi kako isječene lutke

Skaču

Po horizontu ludila

Na zacrtanoj liniji

Do koje želiš da te 

Ostave

Da na tebe 

Zaborave

Sve dok sebi

Ne priznaš

Da ne možeš zaustaviti 

Kišu

Koja dobuje po 

Krovu

Pusti me

Na miru

Vikni i ustani

Skini ruku 

Sa usta

Otvori vrata

Otvori srce

Otvori zatvorene 

Rane

Neka topla krv 

Prostruji

Prokletstvo potrči 

Stepenicama

Plačeš li to 

Iza zida

Ili gromko 

Ćutiš 

Kraj prozora

Zaljujaj se kao

Drvo

Mokro se obuci 

Kapima

Što odzvanjaju 

Nepripitomljenom glavom

Čuvaj se odškrinutih

Vrata

Čujem mrak

To dolazi sjenka 

Ništavila

Ulazi u blokove 

Sumornih ljudi

Usporavajući neprekinuti tok

Vremena

Podstičući surovu 

Hajku

Na korijene 

Života

Čuješ li

Neko kuca na 

Vrata

Neka lelujava

Sijenka

Se baca

 u tamu

Čuješ li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ime ovog vremena

Stavih ruku u džep

Bio je pun zvijezda

U grlu mi je krik
U oku blijesak
U nosu miris drveća

Otvorih vrata
Ali tamo nema ničega

Budi miran
Soba je mračna

Ne vide se prvi redovi
Stepenica što dopiru do mjeseca

Ne vidi se ni ožiljak od ujeda
Tek probuđene zvijeri
Ostavljen na desnoj ruci
Da čeka neke bolje dane

Nikad više neću tako jako ćutati
Hodati po žici
Držeći  isplažen jezik
Koji se lijepi za stomak
Kao uštogljena kravata

Sjajne slike odlaze negdje
Skidam sa lica ukočen osmjeh

Večeras  sve sjenke igraju na travi
Kroz rešetke se nazire jutro
Koje tako sporo nadolazi

Teško je hrvanje dana i noći
Žica se njiše kao klatno

U cik zore ću ugasiti svijeću
Jer nisam našao ime
Zapisano  na crnom prozoru

Ime ovog vremena
Koje prosto ne mogu podnijeti

Teret koji mi nadjačava snagu

Dok se teškim korakom
Penjem uz stepenice
Prosipajući zvijezde
Iz džepova umirućih snova... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Igra vodenih perli

Igra vodenih perli
Pravi vlažan trag

Lice iskusno sakrivaš
Dok oči sijevaju
Iza tamnih podočnjaka

Pitam se zašto ne odeš
Ne nestaneš, kad već
Odavno te nema

Osim jedne tanke slutnje
Tog nejednakog traga

Sasvim nekoliko kapi
Što su ti ispale, otkinule se

Tih par bisera
Par malih ogledala duše
Slomljene, iscrpljene, zgažene

Zašto još stojiš tu kao kamen
Odbačena od stijene

Na kojoj si sjedila sama

Sama sa sobom
Ranjiva, razgolićena, u svijetu
Kroz koji maršira neki polusvijet

Čekaš li da boje
U carstvu iluzija brzo izblijede

I da te povuče zvijezda repatica
Slobodnim padom u džep
Jednog starog kaputa

Prišivenog na brzinu
Samo za tvoje vodene perle

Za te tanke tragove slutnje
U kojima si nestala cijela... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović